Mjesec maj je mjesec sjećanja na mnoge događaje važne za Tuzlu koji nažalost bude u nama tugu i čežnju da se vrati vrijeme, da se vrati sve na „staro“ kada smo uživali u životu i radu, druženju, školovanju.

Tako je i u MIOS-u, drugu godinu obilježavamo godišnjicu smrti gosp. Osmana Hasića. Da, zaista već je prošla druga godina od Osmanovog odlaska sa ovog svijeta. Možda će zvučati grubo i sebično s moje ili naše strane da propitujemo šta je Osman ostavio iza sebe kako bi se usudila približiti ali i podsjetiti sve nas na njegov život i doprinos u pedagoškog radu u Bosni i Hercegovini. Mislim da će nam, u sadašnjem vremenu, njegova postignuća i uloge služiti kao inspiracija i pozitivno potkrepljenje da vrijedi ono što radimo, da vrijedi istrajati za ideju kvaliteta obrazovanja svakog djeteta, jer je i sam Osman napominjao "...a gdje je tu dijete?". Kada pročitate ovu sažetu biografiju uvidjeti ćete kako je Osman Hasić povezivao i usklađivao dešavanja u okruženju i prilike koje su bile oko ili pred njim. Dopustite mi da postavim tezu da je s uspijehom i zadovoljstvom povezivao privatno i profesionalno tokom života. Kako?

Osman Hasić je bio porodičan čovjek, iza koga je ostala supruga i dvije djevojke. Zajedno sa suprugom Merimom,  Osman je svojoj djeci pružio ljubav i podršku, obrazovanje, stabilno okruženje i time dao primjer odgoja kao uput drugim roditeljima.

Osman Hasić je bio pedagog tjelesnog odgoja te je svojim pedagoškim radom aktivno doprinosio razvoju rekreativnog i natjecateljskog sporta u Bosni i Hercegovini a posebno u Tuzli.  Ljubav prema sportu bila je usmjerena u pravcu vlastitog razvoja – naime profesionalno je trenirao odbojku, ali i prema kćerkama kod kojih je izgradio ljubav prema sportu i doživio njihovo aktivno bavljenje sportom i učešće na raznim takmičenjima. Međutim, njegov doprinos  su doživjela i druga djeca jer je znanje i iskustvo prenosio na mlade u ulozi trenera.   

Osman Hasić je bio aktivan član odbrambenih snaga Bosne i Hercegovine tokom čitavog rata te je pokazao patriotizam i zalaganje za bolje sutra svim generacijama koje dolaze, zajedno sa ostalim borcima, odnosno saborcima.

Osman Hasić je uporedo sa ulogom učesnika u odbrambenim snagama imao i ulogu direktora tokom i nakon rata. Bio direktor JU osnovne škole "Simin Han“, te je u toj ulozi započeo niz inovacija u odgojno-obrazovnom procesu i reformi obrazovanja u Bosni i Hercegovini. A to ne bi bilo moguće da nije imao vrline i vještine koje su ga krasile i koje su druge ljude, zaista, kao magnet, privlačile da budu u njegovom društvu i rade s njim.

Kao ratni direktor škole započeo je sa ukupno 4 uposlenika, da bi u određenom momentu u vremenu imao preko 100 uposlenika i preko 1600 učenika. Kao i većina škola u to vrijeme vrata škole otvorio je izbjeglicama i našao se pred novim izazovom: škola je sve više postajala socijalna, humanitarna i stambena institucija a proces odgoja i obrazovanja nije bio među glavnim prioritetima. Trebalo je naći načina kako balansirati i poboljšati opštu situaciju. Bilo je potrebno uvoditi novu(e) paradigmu(e) u obrazovanju te nije mogao čekati da sistem to obezbijedi nego je slušao potrebe i poruke djece koje su mu davale snagu i inovativnost.

Osman je u tim okolnostima započeo sa interaktivnim učenjem i uključivao je sve zaposlenike u proces edukacije, zatim je sa partnerima iz zajednice počeo osnaživati školu i zajednicu otvarajući vrata i pozivajući zajednicu u školu. Dalje su se nizali drugi programi i projekti: započeo je školu za odrasle i prvi je započeo interkulturalni rad uključujući i realizirajući edukacije manjna prvenstveno učenika Romske populacije.

Začetnik je inkluzivnog obrazovanja na području Tuzlanskog kantona i Bosne i Hercegovine gradeći i promovišući u tom segmentu kapacitete koji su dalje diseminirali znanje, širili i dijelili njegovu viziju jer je uvjeren da je samo tako održivo ono što doprinosi kvalitetnom obrazovanju svakog djeteta u zajednici.

Međutim, promjene koje su se dešavale sigurno su tražile i infrastrukture kapacitete jer se pokazalo da su one osnovni preduslov za dalji razvoj, tako da je svojim radom, zalaganjem obezbijedio infrastrukturu, učila, didaktički materijal kako bi profesionalni kapaciteti mogli ostvarivati najbolji kvalitet odgoja i obrazovnaja. Obnovio je takođe područnu školu Požarnica koja je takođe bila ođtećena i na taj način poslao pozitivnu poruku zajednici. Uvažavao je druge, tražio mišljenja, kreirao otvoren prostor za saradnju, kreativnost u radu, i kako mi je skoro jedna od njegovih saradnica rekla: ... često nismo znali i nismo shvatali šta nam je Osman govorio i gdje nas njegova vizija vodila ali nas je poticao da ga pratimo i sada, već duže vrijeme vidimo rezultate koje savremeni obrazovni tokovi i reforma traži."

Osman Hasić je bio jedan od osnivača i direktor MIOS-a u okviru koga je gradio ideju otvorene škole u zajednici koja je po mjeri djeteta. Vjerovao je da u podizanju djeteta jednaku odgovornost ima škola i zajednica i te veze je gradio u Tuzli, Osijeku i Novom Sadu rušeći barijere, stereotipe, nekada čak i mržnju. Naravno u tom procesu nije bio sam i sigurno za zahvalnost ide i njegovim saradnicima/ama ali dopustiću sebi da sada samo pišem o ulozi Osmana u tom procesu.  

Osman je bio profesionalac, okrenut prema ljudima i sa ljudima, te su ga krasila mnoga prijateljstva, saradnje, poznanstva, čak i sada kada spomenem njegovo ime dobijam te potvrde. Otvarao je vrata škole a kasnije i MIOS-a onima koji su bili otvoreni da udruže snage i daju doprinos za obrazovanje svakog djeteta.

Međutim, ne mogu a da ne pomenem pedagoški rad sa učenicima koji dolazi u mom pisanju zadnji, ali u Osmanovom životu je bio prvi. Sve gore navedeno je bilo oruđe ili metod kako da dopre do djeteta i "oblikuje" ga za aktivnu, odgovornu, proaktivnu ulogu u društvu. U radu s njima pokazivao je sve one vještine, kompetencije koje današnji nastavnik treba da ima. Znao je slušati ih, poticati ih, podučavati ali i od njih učiti. Često je nakon nastave u područnoj školi Požarnica govorio da vrijedi sve ovo raditi da osnažimo mladu osobu i pružimo im opcije i mogućnosti.

Zaista je preda mnom bio zahtjevan zadatak. Dati kratak opis čovjeka, humaniste, pedagoškog radnika koji nas je naučio mnogo ali nam i ostavio u amanet da dalje razvijamo ono što je započeo. A zašto? Jer je vjerovao u nas, podržavao nas i vodio... hm, ne znam odnosno ne znamo gdje? ali u tome i jeste suština. Različitim putevima doći do ostvarenja zajedničkog cilja.  Mislim da sam potvrdila svoju tezu na početku ali spoznala i to da je Osman Hasić doživljavao samoaktuelizaciju povezujući privatni život i profesionalna postignuća.

Želim da završim ovo kratko prisjećanje na Osmana sa izražavanjem zadovoljstva da sam imala priliku raditi s njim i da je i mene kao i većinu ostalih učio "hodati" u profesionalnom smislu.

                                                                                                                  S poštovanjem

                                                                                                                 Edina Suljić, direktorica MIOS-a